"…Za vrijeme mog vojnog roka u Bileći 1934. godine upoznao sam se, kako rekoh, sa svojim vršnjakom(1907.) Antom Gojakom iz Makarske, akademskim slikarom koji je imao tek dvije godine likovne Akademije u Zagrebu. On je dovršavao zadnje dvije godine, a ja prve dvije. Ante je ozbiljno shvatio svoj poziv slikarstva, osjetio sam to odmah kad smo razgledali album Razumem. On je rođeni slikar.
Za praznika je često dolazio k meni u Lokvu, gdje smo mnogo raspravljali o slikarstvu. Raspredali smo i o mojim prvim radovima na zidovima, o freskama čija će sudbina, vidio sam to već onda, biti tragična, ali nažalost ništa nisam mogao poduzeti, u obitelji sam ipak bio zadnja rupa na svirali.
Vidio sam već tada rasulo nekadašnjih čuvenih Kapinovih dvora.
Pravili bismo Gojak i ja izlete brodom i biciklom u obližnja mjesta. Naročito su mi ostali u sjećanju izleti biciklom u Omiš. Osam kilometara lagane nizbrdice mi bismo lako prevalili zajašivši oba na moj jak bicikl Vespu, ali kad bismo se vraćali, bicikl smo posuđivali jedan drugome-otprilike jedan kilometar vozio bi jedan i onda ostavio bicikl u kuneti (okrajku ceste) onome koji bi iza pješačio-sve tako naporedu do kuće.
Moja mater Ruže veselila se svakome od mojih drugova i častila ga, jer je znala da će to meni biti drago…"
Ivan Joko Knežević,
Moja sjećanja, AGM Slobodna Dalmacija, Zagreb, 1996., str. 102