Gradska galerija Antun Gojak

Galerija Antun Gojak postoji od 1989. godine. Tijekom vremena djelovala je u različitim institucionalnim okvirima.

Do 1994. godine bila je u sastavu Centra za kulturu općine Makarska – Galerija Gojak.

Od 1995. godine do 2023. godine djelovala je kao samostalna javna ustanova u kulturi – Gradska galerija Antun Gojak.

Od listopada 2023. godine Galerija Antun Gojak djeluje kao sastavnica Gradskog muzeja Makarska. 

Od 1989. godine u izložbenom prostoru Galerije, u zgradi Stare škole u Makarskoj, priređeno je više od 400 izložbi. 

Galerija Antun Gojak posjeduje bogati fundus sastavljen od Zbirke Donacija Gojak i Zbirke Suvremenih autora.

Događaji

Prethodne izložbe

Radionice

Galerijske edukativne radionice namijenjene su svim zainteresiranim korisnicima i posjetiteljima Galerije.

Svojim radioničkim programom Galerija prati vlastitu izložbenu djelatnost i nacionalne muzejske manifestacije, kao što su Noć muzeja, godišnja Edukativna muzejska akcija i Međunarodni dan muzeja.

 

"Gojakovi krajolici, mrtve prirode, aktovi, figuralne kompozicije, portreti, autoportreti odaju srodnost s nekim općim zasadama hrvatskoga slikarstva i intimističkog i ekspresionističkog usmjerenja, ali ponajbolji od njih posjeduju izrazito osobnu vokaciju. Ona se zrcali u Gojakovu majstorskom predočavanju ljubičastog sivila biokovskih ogranaka i nemirnog mora podno njih, u njegovu umješnom dočaravanju zimzelenog sredozemnog raslinstva, u sigurnim potezima kojima ponire u gruba lica iza kojih se krije unutarnja plemenitost. No taj pjesnik mediteranskih krajolika isto je tako nadahnut tumač kontinentalnih magli u kojima tonu planinski predjeli, isto je tako pjesnik ozračja iza zastora u interijerima. U spontanim, jednostavnim, uravnoteženim kompozicijama Antuna Gojaka zamjećuje se velik raspon i veliko likovno bogatstvo... "

Dubravko Horvatić​, Pleter oko slike /eseji o likovnim umjetnostima/, vl.nakl., Zagreb, 1985. str.111-112
"…Za vrijeme mog vojnog roka u Bileći 1934. godine upoznao sam se, kako rekoh, sa svojim vršnjakom(1907.) Antom Gojakom iz Makarske, akademskim slikarom koji je imao tek dvije godine likovne Akademije u Zagrebu. On je dovršavao zadnje dvije godine, a ja prve dvije. Ante je ozbiljno shvatio svoj poziv slikarstva, osjetio sam to odmah kad smo razgledali album Razumem. On je rođeni slikar. Za praznika je često dolazio k meni u Lokvu, gdje smo mnogo raspravljali o slikarstvu. Raspredali smo i o mojim prvim radovima na zidovima, o freskama čija će sudbina, vidio sam to već onda, biti tragična, ali nažalost ništa nisam mogao poduzeti, u obitelji sam ipak bio zadnja rupa na svirali. Vidio sam već tada rasulo nekadašnjih čuvenih Kapinovih dvora. Pravili bismo Gojak i ja izlete brodom i biciklom u obližnja mjesta. Naročito su mi ostali u sjećanju izleti biciklom u Omiš. Osam kilometara lagane nizbrdice mi bismo lako prevalili zajašivši oba na moj jak bicikl Vespu, ali kad bismo se vraćali, bicikl smo posuđivali jedan drugome-otprilike jedan kilometar vozio bi jedan i onda ostavio bicikl u kuneti (okrajku ceste) onome koji bi iza pješačio-sve tako naporedu do kuće. Moja mater Ruže veselila se svakome od mojih drugova i častila ga, jer je znala da će to meni biti drago…"

Ivan Joko Knežević, Moja sjećanja, AGM Slobodna Dalmacija, Zagreb, 1996., str. 102
Piše Vam stara 72. godišnja nastavnica iz dalekog grada Trani (Italija). Od mog dragog bivšeg đaka Voje Kundičevića primila sam svojevremeno Vašu novinu i pročitala je bez predaha. Hvala vam što ste mi dali priliku da probudim stare uspomene. Puno me ganula smrt mog dragog prijatelja iz mladih dana Ante Gojaka, slikara. Poznavala sam se sa čitavom obitelji još u ono doba kad su oni imali hotel na rivi. Moj brat Ante je bio prijatelj s Rinom (sad je u Australiji), a Menuška i njena starija sestra su bile uvijek spremne da pomognu prijatelju. Tada nas je iz Makarske bilo nekoliko studenata u Zagrebu: Mičel Kokić, Bere Bavčević , Ante Mikulić i, možda Ivo Montana - ne sjećam se više dobro. Jednog sam dana pošla s Berom Bavičevićem da nađem Antu Gojaka koji mi je bio ponudio učiniti jedan portret. Imala sam tada zelenu haljinu sa bijelim ovratnikom – i Ante mi je rekao da mu se te boje sviđaju. Pozirala sam tri puta, jer Ante nije uspio da se "uživi" – i tako je moj portret ostao nezavršen. Ante je bio uvijek sjetan, čudan, dalek! Za vrijeme rata, kad smo bježali pred bombardiranjem iz Makarske u Batiniće, srela sam opet Antu. Bila je vrućina i sjedili smo u dvoru kod Srećka (-tko se ne sjeća one obitelji pune ljubavi prema svima koji su došli na njihova vrata?). Tada sam molila Antu da mi učini neki crtež, a svega dan kasnije dobila sam jedan njegov akvarel. Sa desetak poteza prikazao je moje drago Biokovo, štalicu i maslinu pred Maričinom kućom u Makru. Taj akvarel je i sada u mom dnevnom boravku i svaki put kad mi pogled padne na tu sliku, probude se moja sjećanja na krasnu mladost Makarske moga vremena - i grlo mi se stisne od uzbuđenja! Krasna su to vremena bila – kad smo nedjeljom šetali po rivi, a naša Gradska glazba (u kojoj je svirao i moj brat Ante) u svečanim odjelima marširala preko rive- ili pak izvodila svoj koncert na podiju od drveta. Neka bude čast našem gradu da je svečano obilježio 160. godišnjicu naše makarske "mužike" u kojoj kao da sada gledam pok. maestra Hinka Blahu i tadašnje glazbare. Hvala vam što ste mi pružili priliku da se još jednom sjetim kako nema gradića do naše Makarske! Želim vam puno uspjeha i srdačno vas pozdravlja

Nedatirano pismo Mire Pavić-Piarulli (rođena 1917. u Makarskoj) objavljeno je pod naslovom "Dragi nepoznati uredniče "Makarske rivijere", u mjesečniku Makarska rivijera, XIV/269, Makarska, 27.11.1987., str. 6
Previous slide
Next slide

Podijelite nas

#GalerijaAntunGojak

Skip to content