Gradska galerija Antun Gojak

Piše Vam stara 72. godišnja nastavnica iz dalekog grada Trani (Italija). Od mog dragog bivšeg đaka Voje Kundičevića primila sam svojevremeno Vašu novinu i pročitala je bez predaha. Hvala vam što ste mi dali priliku da probudim stare uspomene. Puno me ganula smrt mog dragog prijatelja iz mladih dana Ante Gojaka, slikara. Poznavala sam se sa čitavom obitelji još u ono doba kad su oni imali hotel na rivi. Moj brat Ante je bio prijatelj s Rinom (sad je u Australiji), a Menuška i njena starija sestra su bile uvijek spremne da pomognu prijatelju. Tada nas je iz Makarske bilo nekoliko studenata u Zagrebu: Mičel Kokić, Bere Bavčević , Ante Mikulić i, možda Ivo Montana - ne sjećam se više dobro. Jednog sam dana pošla s Berom Bavičevićem da nađem Antu Gojaka koji mi je bio ponudio učiniti jedan portret. Imala sam tada zelenu haljinu sa bijelim ovratnikom – i Ante mi je rekao da mu se te boje sviđaju. Pozirala sam tri puta, jer Ante nije uspio da se "uživi" – i tako je moj portret ostao nezavršen. Ante je bio uvijek sjetan, čudan, dalek! Za vrijeme rata, kad smo bježali pred bombardiranjem iz Makarske u Batiniće, srela sam opet Antu. Bila je vrućina i sjedili smo u dvoru kod Srećka (-tko se ne sjeća one obitelji pune ljubavi prema svima koji su došli na njihova vrata?). Tada sam molila Antu da mi učini neki crtež, a svega dan kasnije dobila sam jedan njegov akvarel. Sa desetak poteza prikazao je moje drago Biokovo, štalicu i maslinu pred Maričinom kućom u Makru. Taj akvarel je i sada u mom dnevnom boravku i svaki put kad mi pogled padne na tu sliku, probude se moja sjećanja na krasnu mladost Makarske moga vremena - i grlo mi se stisne od uzbuđenja! Krasna su to vremena bila – kad smo nedjeljom šetali po rivi, a naša Gradska glazba (u kojoj je svirao i moj brat Ante) u svečanim odjelima marširala preko rive- ili pak izvodila svoj koncert na podiju od drveta. Neka bude čast našem gradu da je svečano obilježio 160. godišnjicu naše makarske "mužike" u kojoj kao da sada gledam pok. maestra Hinka Blahu i tadašnje glazbare. Hvala vam što ste mi pružili priliku da se još jednom sjetim kako nema gradića do naše Makarske! Želim vam puno uspjeha i srdačno vas pozdravlja

Nedatirano pismo Mire Pavić-Piarulli (rođena 1917. u Makarskoj) objavljeno je pod naslovom "Dragi nepoznati uredniče "Makarske rivijere", u mjesečniku Makarska rivijera, XIV/269, Makarska, 27.11.1987., str. 6