Izložba “Utisci” sumira dva tjedna istraživanja i stvaralaštva umjetnica Caroline Barbarić, Jessice Gobert, Kaje Dujmić, Anđele Kopanje, Ana Marie Maravić i Iskre Vukšić koje su sudjelovale na drugoj umjetničkoj rezidenciji “Makarska x kolekcionart”.
Radovi u medijima kiparstva, slikarstva, filma, ilustracije i konceptualne umjetnosti odgovori su na vrijeme provedeno u Makarskoj i iskustvo upoznavanja svih lica grada – onog masovnog, ali i onog skrovitog, intimnog, prirodnog i gostoljubljivog.
CAROLINA BARBARIĆ (2001., Dubrovnik/Zagreb)
Žega, ciklus 8 slika, ulje na platnu, 2024.
Promišljanja o odnosu čovjeka i vode kao simbola pročišćavanja, odveo je Carolinu prema figuraciji, podalje od donedavno prevladajućeg motiva pejzaža. U tome, svoj doprinos dao je i dvotjedni boravak na rezidenciji u ljetom zaokupljenoj Makarskoj kao i njena sjećanja i iskustva ljeta u rodnom Dubrovniku. Ciklus nastao na rezidenciji čini ukupno 8 radova oslikanih uljem na platnu. Subjekti postaju kupači na prepunim plažama, no Carolina ih izdvaja iz „mase“, pristupajući im individualno. Time postiže intimnost prizora ističući pojedinca koji se među masom našao težeći ostvariti vlastite individualne interese i potrebe. Gotovo uvijek u svojim radovima transformira fizičko u metafizičko zbog čega i ovaj ciklus skriva dublja značenja koja se ne otkrivaju nužno u procesu slikanja. Upravo to čini slike živima, mogućnost da promatrač pronađe nešto čega ni sama umjetnica nije svjesna. Metaforičku dubinu odnosno igru očitih i skrivenih motiva postiže kontrastima svijetlih i tamnih tonova koji se izmjenjuju u nizu. Tako su tople figure u kupaćim kostimima okrenute frontalno prema nama sugerirajući intimni sadržaj slika, a hladne, okrećući nam leđa, stvaraju hladan odnos prema promatraču – one odmiču i odlaze. U konačnici, ne postoji unaprijed određen način shvaćanja Carolininog slikarstva. Prikazujući vlastitu perspektivu doživljenog, potiče promatrače na promišljanje o tematici te razvijanje vlastitog viđenja.
JESSICA GOBERT (1995., Gallardon/Zagreb)
Svjedok tišine, ciklus od 5 radova, ilustracija – tuš i akril na papiru, 2024.
Od svojeg posjeta kultnim termalnim kupalištima mađarske prijestolnice Budimpešte, do prekrasnih plaža Makarske rivijere, umjetnica Jessica Gobert počinje promišljati o značenju turizma vezanog uz kontinentalne ili morske vode na sebi svojstven način. Dok je u prvospomenutim iskusila tjeskobu, našavši se u prenapučnim bazenima – gdje intimni moment opuštanja postaje masovno iskustvo, na plažama u okolici Makarske pronašla je mir i zadovoljstvo. Ipak, unutar idiličnog krajolika predivnih vizura, umjetnica uočava tajanstveni objekt u borovoj šumi; gotovo nalik NLO-u. Krvavica, bivše dječje lječilište i odmaralište za djecu iz razdoblja socijalizma, potpuno slučajno postaje glavni protagonist njezine ljetne ilustrirane priče – gdje svaki motiv iz drugačije perspektive građevine bilježi samostalni trenutak u vremenu, a ljudi koji prostor oko građevine zauzimaju da bi se odmorili, postaju sporedni likovi ove mikrolokacije, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Napuštena građevina, sasvim prepuštena utjecaju atmosferilija i rijetkih turista te lokalaca koji u nju imaju hrabrosti ući, stoji usamljeno na jednom od najljepših dijelova čitavog primorja – u samoj blizini mora – te umjetnici u prvom licu pripovijeda priče iz vlastite prošlosti, uz šum biokovskog vjetra koji struji u pozadini…
KAJA DUJMIĆ (1999., Zagreb)
Makarska – film, eksperimentalni film (8:23 min), 2024.
Novomedijska umjetnica Kaja Dujmić u svojem se eksperimentalnom filmu dotiče mnogih tema i motiva koje vezujemo uz pojam masovnog turizma u lokalnom kontekstu. U svojem inteligentno skrojenome video radu koji prati dolazak umjetnice u Makarsku, Kaja Dujmić bilježi istinsko ljetno bilo prenapučenog dalmatinskog gradića. Uočava znatiželjne, no pomalo zalutale poglede turista (kakvom se umjetnica i sama osjeća), željnih atrakcije i zabave na svom godišnjem odmoru i u novom ambijentu, te registrira zvukove i vizure gradića koji se ljeti pretvara u užurbanu i dinamičnu smjesu kratkoročnih iskustava – od onih gastronomskih, preko već iskušanih kojima se turistima nudi ‘sunce i more’, do vrlo neobične, ali jednako zanimljive, vožnje gradskim vlakićem po znamenitom makarskome lungo mareu,. U njenom kratkom filmu, snimljenom primitivnom vrstom kamere – što rezultira činjenicom da slika poskakuje, trese se i distorzira u skladu sa scenama koje umjetnica hvata – radnja kulminira scenom vožnje upravo spomenutim vlakićem, koji uz zvukove svoje lažne parne sirene tjera nepregledne horde šetača s putanje kojom prolazi. Nakon toga, korištenjem postupka nalik filmskoj kodi, radnja na svom vrhuncu prelazi pod površinu mora. Ovo dijametralno suprotno mjesto radnje od one s početka označava početak druge dionice filma. U njemu Kaja podvodnom kamerom stavlja sebe u poziciju ronioca ili ribe, te pogledom prema gore (morskoj površini) bilježi ljudsku razonodu pod morem iz obrnute perspektive. Snimak prikazuje kupače, dno broda, te tragove ljudskog bivanja pod morem kroz najupečatljiviju scenu u filmu – potopljeni udžbenik iz povijesti s gotovo pa izrežiranim kadrom stranice koja tjeskobno otvara na poglavlju o industrijskoj revoluciji…
Anđela Kopanja (1998., Novi Sad/Beograd)
Panoramski kotač, ciklus od 6 slika, akril na platnu, 2024.
Glavni fokus Anđelinog rada mjesta su kolektivnog okupljanja poput noćnih klubova. Promatrajući ponašanja ljudi te njihovu energiju u takvim okruženjima stvara metaforu društva i situacija koje proživljavamo. Dolaskom u Makarsku odmiče od tog bliskog i poznatog koncepta te se inspirira ugođajem dalmatinskog gradića, vlastitim dojmovima kao i zajedničkim izletima u sklopu rezidencijalnog programa. Ipak, temu kolektivnog okupljanja djelomično zadržava kroz motive koji proizlaze iz lokalnog konteksta. Anđelinu pažnju zaokuplja forma kruga koju pronalazi u vizurama grada i okolice. Ona joj se otkriva kroz zabavni kotač postavljen na poluotoku Osejava koji svojom atraktivnošću želi okupiti mnoštvo ljudi te kružni arhitektonski tlocrt Dječjeg lječilišta u Krvavici. U ovom smislu, krug simbolizira društvo u cjelini. Kružni oblik Lječilišta postaje svojevrsna podloga na koju postavlja šest slika manjih formata koje zajedno formiraju cjelinu. Apstraktna platna nastaju gotovo intuitivno te suočavaju svjetlost i tamu predstavljajući zapravo dvije suprotne strane svake osobe. U jednostavno izvedenom koloritu i formama lako uočavamo kako i samo jedna svijetla točka nadvladava tamu. Slikarica, sagledavajući vlastito iskustvo i životnu okolinu, nastoji iskazati kako fokusirajući se isključivo na negativnosti zaboravljamo primijetiti sve ono pozitivno u svom okruženju. Tako ovaj rad kroz apstrakciju i sveobuhvatnost postaje relevantan za svaku društvenu temu i kontekst.
Ana Maria Maravić (1995., Zagreb)
Otopi me, zavedi me, skulpture – glazirana glina, 2024.
Kad pomislimo na ljeto i more, pomislimo zasigurno i na sladoled. Ovaj omiljeni slatki proizvod koji asocira na odlazak na plažu i ljetne vrućine, poslužio je kao paradigma kiparici Ana Mariji Maravić za prepričavanje vlastitog iskustva teme masovnosti turizma u Makarskoj. Šareni i različitih (najmaštovitijih) okusa, u kornetu ili na štapiću, sladoledi se pretvaraju u glavne zvijezde ljetnoga turizma u bilo kojem dalmatinskom gradu. U interpretaciji naše umjetnice, gdje su oni izokrenuti naglavačke te okupljeni na hrpi, naglašena je njihova konzumeristička funkcija u službi (masovnog) turizma, dok je vremenska dimenzija koja se referira na prolaznost trenutka efektno iskazana kiparskim tehnikama, u vidu otopljene mase stracciatelle u podnožju rada. Drugi, sličan rad kiparice koji prikazuje sladoled u kornetu, izvrnut je na tabletiću – svakome prepoznatljivom reprezentu lokalne kulture – te još doslovnije propituje utjecaj turizma kao globalnog fenomena na tradicionalne baštinske vrijednosti i kulturu. Nadalje, u kontekstu medijskih objava kojih nismo pošteđeni niti u ljetne mjesece, a gdje svaki drugi članak govori o novom klimatskom ekstremu koji je upravo oboren, ovaj rad neodvojivo vežemo i uz pitanja ekologije, održivog turističkog razvoja, te važnosti uvažavanja granica definiranih prirodnim i infrastrukturnim resursima lokalne zajednice.
Iskra Vukšić (1989., Šibenik/Amsterdam)
Ima ih more, kombinirana tehnika – cijanotipija i crtež na papiru, 2024
Analitički pristup umjetnosti Iskre Vukšić očituje se u njezinom radu Ima ih more. Pomoću digitalnih alata (satelitski snimak) i fotografskih tehnika (cijanotipija), umjetnica stvara višeznačni rad koji propituje utjecaj turizma na fizički okoliš grada Makarske i lokalne infrastrukture, koja gotovo da je u potpunosti u službi zadovoljavanja želja i potreba ogromnog broja posjetioca u svega nekoliko ljetnih mjeseci. Radu je prethodilo mapiranje svih bazena u liniji od Velikog Brda, preko Zelenke pa do mora, vidljivih iz ptičje perspektive, nakon čega umjetnica realizira konačan rad kroz različite slojeve – da bi istaknula svoju suptilno sročenu poruku. Čitava kompozicija, sastavljena od gradske mape s označenim bazenima u vlasništvu privatnih kuća i hotelskih kompleksa, postavljena je na pozadinu koja prikazuje suhi ambijent nalik isušenoj travi i betonu. Ne dajući svoj konačni odgovor na problematiku gradnje bazena gotovo uz samu obalu mora – inače trenda prisutnog svugdje u svijetu – Iskra Vukšić ističe neugodnu blizinu plavih površina na svojoj ‘mapi’ – najbolje (i zapravo jedino) vidljivu iz zraka, gdje bazen postaje simbol turističke urbanizacije, a more od glavnog razloga turističkog posjeta postaje sporedni lik u društvu obilja. U konačnoj slici ne povezuju se samo bazen i more, već i bazen sa prijetnjom suše na Jadranskoj obali – čime umjetnica preispituje ulogu različitih vrsta ‘voda’ na socijalnoj, ekonomskoj i ekološkoj razini.
BIOGRAFIJE UMJETNICA
Carolina Barbarić (2001., Dubrovnik) završila je srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku 2020. godine. Iste godine, upisuje preddiplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutno je studentica 4. godine preddiplomskog studija slikarstva u klasi prof. Matka Vekića, a posljednji semestar provodi na sveučilištu Akademia Sztuk Pieknych u Krakowu, Poljska.
Jessica Gobert (1995., Gallardon) stekla je diplomu iz područja Dizajna, Slike i Naracije na Umjetničkoj školi Epinal u Francuskoj. Master studij Ilustracije i Oblikovanja knjiga završila je 2018. godine na Anglia Ruskin University, Cambridge. Djeluje u mediju tuša, a trenutačno živi i radi u Zagrebu.
Kaja Dujmić (1999., Zagreb) trenutno je na 3. godini preddiplomskog studija Novi Mediji na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U praksi se koristi raznim medijima kao što su objekti, instalacije, digitalni print, fotografija, video i performans te se bavi temama jezika, javnog prostora, otoka, brige i svijeta umjetnosti.
Anđela Kopanja (1998., Novi Sad) završila je preddiplomski studij slikarstva na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a 2023. godine diplomirala je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Trenutno je studentica prve godine doktorskog studija na istom fakultetu. U svojim radovima voli se igrati svjetlosnim refleksijama i građenjem utopijskih prostora, u kojima promatrači često sami postaju dio umjetničkog rada.
Ana Maria Maravić (1995., Zagreb) diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. godine, smjer Mala plastika i medaljerstvo. Istražuje i djeluje uglavnom unutar medija kiparstva, slikarstva, videa i land-arta, a bavi se temama prolaznosti vremena te osobnih i svakodnevnih situacija koje doživljava.
Iskra Vukšić (1989., Šibenik) diplomirala je 2012. godine Povijest umjetnosti na Sveučilištu u Amsterdamu, nakon čega završava dva Master studija – Antropologiju urbanih kultura (2014.) i ‘’Designing Democracy’’ (2016.), na interdisciplinarnom odjelu Sandberg Instituta u Amsterdamu. Uz samostalnu umjetničku praksu, radi na Rietveld Akademiji u Amsterdamu kao predavač.
