U Galeriji Gojak, nakon osam godina, sa višegodišnjim multimedijalnim projektom „Transfuzija vremena“ ponovno se predstavlja Lina Rica. Projekt se sastoji od više različitih cjelina.
Jednu od cjelina čini i “Iz mora u more“.
Performativna poetska akcija (započeta 2006.) koja se sastoji od pretakanja tri decilitara mora iz jednog u drugo more (Jadran, Sjeverno more, Atlantski ocean i dr.)
Izložba je otvorena u subotu, 9.srpnja i trajati će do 12. kolovoza 2022. Možete ju pogledati u radnom vremenu od : Ponedjeljak – Petak : 9 -12 i 19 – 21 , te Subota : 9 -12
Lina Rica (Makarska, 1980.) je multimedijalna umjetnica. Djeluje na polju konceptualne, eksperimentalne i multimedijalne umjetnosti gdje stvara instalacije koristeći video, grafike, svjetlo, fotografiju i animaciju. U svom radu bavi se društvenim procesima prošlih i sadašnjih svjetova i njihovim utjecajima na suvremenog pojedinca. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2008. godine s nagradom za najbolji diplomski rad na odjelu grafike. Njezina djela predstavljena su i objavljena na nacionalnoj i međunarodnoj sceni, a njene grafike dio su zbirke Međunarodnog grafičkog likovnog centra u Ljubljani; Oficina Arara u Portu; međunarodne grafičke mapa ‘Critical Mass’, međunarodne grafičke mape ‘Femicomix’ i Longest Night u Gothenburgu. Kombinirajući video s generiranim animacijama nastalim u stvarnom vremenu, od 2010. godine nastupa na različitim festivalima i događanjima u regiji i Europi. Godine 2012. pokrenula je GaleRicu, nevladinu udrugu za produkciju i promociju suvremene umjetnosti, unutar koje je od 2012. do 2016. godine vodila galeriju GaleRica u svom domu u Makarskoj. 2019. godine u Ljubljani zajedno s drugim umjetnicima pokreče audio-vizualni kolektiv Marta Fakuch. Od 2020. dio je AV tria Etceteral. Živi u Ljubljani.
Transfuzija vremena višegodišnji je multimedijalni projekt umjetnice s bazom u Ljubljani, Line Rice, koji istražuje fenomen vremena i mogućnosti njegova poimanja u suvremeno informacijsko doba. Umjetničke strategije Line Rice zasnivaju se na upotrebi jezika kao alata sporazumijevanja i reprezentaciji modernih alata mjerenja/iskaza vremena s kojima ideju individualnog i kolektivnog poimanja vremena čini vidljivom promatraču. Jezik, koji je (ne)moćan alat kojim interpretiramo svijet oko nas i koji nikada ne prenosi do kraja ljudski doživljaj, osjećaj i iskustvo ovdje je reprezent jednako tako manjkavih sposobnosti da do kraja osjetimo i shvatimo vrijeme, koje mjerimo i „osjećamo“ modernim alatima. Naučeni smo vrijeme doživljavati linearno, no ono je u ovim post vremenima, kao što i sama autorica ukazuje svojim radovima, sve samo ne linearno ili kronološko: ono je spekulativno, fluidno, nestalno, neprestano se transformira, pretače, a prošlost, sadašnjost i budućnost postaju pojmovi koji gube svoje tradicionalne značajke. Kompleksna društva današnjice, u kojima se izgubio primat ljudskog iskustva, postoje samo u relaciji s digitalnom infrastrukturom i kaotičnim mrežama, a pojedinac i subjektivno poimanje vremena u potpunosti su dezintegrirani. Kada razmišljamo o vremenu, bez prevelikih znanja o povijesti percepcije vremena, nameće nam se pitanje odakle uopće doživljaj protoka vremena, postoji li on u nama neovisno o kontekstu, društvu i vremenu u kojem živimo ili je to koncept nametnut od trenutka kada smo o vremenu počeli razmišljati u relacijama mjerljivosti, njegove iskoristivosti i naše produktivnosti. Pitamo se što je s vremenom prije ljudskog postojanja i pogleda, vremenu izvan ljudskog iskustva, poviješću Zemlje toliko dalekom i dubokom da ju je nemoguće pojmiti, koja seže milijarde godina unazad (deep time), je li onda sadašnjost bila prisutna. Izbacivanje čovjeka iz cjelokupne slike događa se, na neki način, i sada, u post digitalno doba kada su se koncepti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u potpunosti izokrenuli: algoritmi predviđaju ono što ni sami nismo svjesni da želimo i na taj je način budućnost postala sadašnjost, a prošlost je svojim nedostatkom spoznajnih alata postala nedovoljna za razumijevanje sadašnjosti. Nije li budućnost u tom slučaju već ovdje i apsolutno je bespredmetno razgovarati o sada i ovdje? (osim ako krenemo u razgovore o tome u čisto duhovnom, ontološkom smislu). Ono što se događa u sadašnjosti, bazirano je na prisvajanju budućnosti navodi se u sjajnom tekstu The speculative time complex.1 Dakle, sadašnjost je više uvjetovana budućnošću nego prošlošću, a stare postavke ne vrijede i manjkave su za razumijevanje današnjice. Naša percepcija vremena se neminovno promijenila i na nju utječe čitava mreža različitih nestalnih oslonaca koji nam onemogućuju osjećaj sigurnosti. Na tragu kritike sadašnjosti je i J. Derrida koji govori da je sadašnjost korumpirana prošlošću i budućnošću, da uvijek postoji odsutnost u središtu prisutnosti i da se povijest, uključujući povijest umjetnosti, ne može tumačiti kao povorku prisutnosti2. Dakle, sadašnjost je u spekulativnom odnosu i prema prošlosti i prema budućnosti.
Svjetlosna instalacija NowHere poetična je i filozofska igra riječi koje, zavisno od toga koji elementi svijetle, prevodimo kao nigdje, ovdje, sada. Slova koja podsjećaju na prizore iz distopijskih filmova u ritmičkom bljeskanju pozivaju nas na promišljanje značenja riječi, a također upućuje na nestalnost struktura na koje smo se naviknuti oslanjati. Ili možda na doživljaj protoka vremena iz različitih perspektiva. S jedne strane, jedino što postoji je ovdje i sada, i tako je bilo od prvog trenutka postojanja. No problem nastaje što smo u svojim nastojanjima življenja uglavnom nigdje, u procijepima, i u nekoj vrsti pokušaja da zaustavimo vrijeme. Još jedan element, ovaj puta psihološki, koji nam onemogućuje da doživimo sada jest što naš doživljaj vremena (kao i identitet) oblikuju i sjećanja i strahovi. Postoje li onda uopće prošlost i budućnost, koliko naša percepcija vremena u datom trenutku utječe na sada? U tekstu Merce Alsine, kustosice Izložbe Here now/Nowhere održane 2018. i 2019. godine u Ljubljani i Barceloni, navode se riječi austrijskog teoretičara Armena Avanessiana koji kaže da jezik mijenja značenje vremena i na materijalnoj i ontološkoj razini, a ne samo lingvističkoj i konceptualnoj, dok autorica teksta zaključuje da ovaj rad nije samo puka jezična igra već prijedlog za materijalnu i ontološku transformaciju prostora i vremena, ili barem načina kako ih im doživljavamo.3 Rad Very important notifications about time kroz animaciju riječi na dva ekrana izlistava sintagme koje je autorica prikupila pretražujući na google tražilici pojmove: time is, past is, present is, time will, the future was itd. Sakupljajući najčešće rezultate pretraživanja autorica dobiva vrstu presjeka razmišljanja današnjeg čovjeka o vremenu i dominantnu percepciju. Animacija Big time sastoji se od kronološki animiranih screenshotova mobitela sakupljenih tijekom 2019. i 2020. godine, a sadrži ponavljajuće ili simetrične brojeve digitalnog sata. Sam način izlaganja doslovno reprezentira ekran mobitela, kao što i doslovno upućuje na ubrzanost današnjeg života, svijet koji se temelji na mjerenju i uspoređivanju, dok je vrijednost naših života izjednačena s produktivnošću. Što to uopće znači da se živi ubrzano i koliko je informacijsko doba i neprestana izloženost dokazima o prolaznosti promijenila našu percepciju vremena? I misli i vrijeme su u korijenu svih naših strahova pa je li onda vrijeme kao mjereni pojam uopće važan za ljudsku samospoznaju. Svojevrsnim redizajniranjem suvremenih alata za mjerenje vremena, autorica dovodi u pitanje i svoj položaj u sadašnjosti, koje, osim mjernih jedinica, ne daje puno čvrstih oslonaca. Poetska performativna akcija (započeta 2006.) pretakanja tri decilitara vode iz jednog u drugo more (Jadran, Sjeverno more, Atlantski ocean i dr.) upućuje na relativnost mjerljivog vremena i također otvara pitanja doživljaja vremena, cikličnosti i vječnosti. Radnja se može shvatiti kao ilustracija koncepta cikličnog vremena i kao metafora za prolaz modernog vremena. Cikličnost, gdje vrijeme potencijalno nikad ne ističe, djeluje apsurdno ako je usporedimo s linearnom percepcijom vremena kakvu poznajemo na Zapadu, gdje vremena stalno nedostaje, a neiskorišteno vrijeme se nepovratno gubi, kaže Jasna Jernejšek u predgovoru izložbe Pretakanje vremena.4
Element ljudskog faktora u prirodnom, geološkom, iz vremena kada čovjeka nije bilo, također donosi nove asocijacije i pogled na vrijeme. Može li kritičko poimanje vremena ponuditi i kritički pogled na trenutak u kojem se nalazimo te pružiti mogućnost za nove sadašnjosti, rješenja, odnose, humanije sisteme? Autorica vjeruje da može, ali uz stalno preispitivanje naše pozicije u sistemima koji se vrtoglavo izmjenjuju i koji daju malo prostora za bilo kakvu vrstu sigurnosti.
1 Armen Avanessian and Suhail Malik, The speculative time complex. str. 11. https://
research.gold.ac.uk/id/eprint/21559/1/PoCon-book-intro.pdf
2 www.e-flux.com/journal/11/61345/comrades-of-time
3 https://linarica.com/nowhere/
4 http://www.scca-ljubljana.si/lina-rica-pretakanje-cas
Kustosica : Tanja Špoljar
